Pošto je moja beba rođena na samom ulasku u deveti mesec, tj četiri sedmice pre svog termina, bila sam veoma zabrinuta da li ću imati mleka. Dok sam ležala u Betaniji (beba je bila na polu intenzivnoj nezi), uspela sam da “uhvatim” čuvenu sestru Borku, i da je zamolim da mi pogleda grudi. Pritisnula je par puta oko bradavice, i rekla “A, biće tu mleka.” Kada god su nam donosili bebe na podoj i maženje, trudila sam se da pre toga izmasiram grudi, kako bih pospešila dotok mleka, ali ona je bila tako malecna i tako slaba, i očigledno nahranjena, da nije baš nešto mnogo sisala.

Kući su nas pustili u subotu, a u nedelju posle tople supe je počela moja muka. Mleko mi je naglo nadošlo i grudi su mi se stvrdnule. Beba je slabo vukla, a ja sam u panici merila temperaturu. To popodne smo pozvali prijateljicu koja je patronažna sestra u penziji, i ona mi je dva sata masirala grudi. Neću da lažem, bolelo je, sve sam zvezde prebrojala. Kada je ona otišla kući, a mleko ponovo nadošlo, suprug je masirao, a ja cedila sa pumpicom.

Sutradan ujutru, u ponedeljak, došla nam je privatna patronažna (ona sebe u šali zove “stručnjak za sise”) koja mi je stavljala tople obloge i razbijala čvoriće koji su ostali. Posle toga je došla naša divna patronažna sestra Jelica, koja mi je pokazala kako da bebu najbolje stavim na siku, i kako da se masiram.

Posle ovoga, dojenje je postalo radost koju sam iščekivala svaka dva ili tri sata. Beba je bila gladna, kanali razrađeni. Dodavali smo po 30 ml dohrane, da bi žutica prošla što pre. Stavljala sam hladne listove kupusa i izmlazala se posle svakog podoja.

LolaMeđutim, ova moja priča o dojenju nema srećan kraj. Deset dana posle porođaja, uz užasno lupanje srca (tahikardiju), i nesvestice, završila sam kod lekara, i poslata sam u Kamenicu. Srce mi je bilo u redu, ali su me, za svaki slučaj poslali kod pulmologa. Posle vađenja krvi, i CT-a, ustanovljen mi je tromb u nekoj od plućnih vena. Zadržali su me da ležim u bolnici. Prvih par dana sam se imlazala, misleći da ću, kada dođem kući, moći da nastavim sa dojenjem. Nisam želela da sav trud koji sam uložila u to propadne. Međutim, kao strašni sud, došle su reči doktorke “Vi morate zaustaviti mleko!”. I tako sam uz pomoć nekih tableta i podvezivanja grudi zaustavila mleko. Dane i noći sam provela plačući što se to dogodilo. Jako sam želela da dojim… ali terapija koju sam morala da pijem nije išla uz dojenje.

Beba je kod kuće dobro napredovala. Suprug je uzeo Aptamil, i ona ga još uvek pije. A ja ponekad, kada vidim majku koja doji svoju bebu, još uvek potajno zavidim…

Moj vam je savet da ne odustajete od dojenja kod prve prepreke. Čak i ako ima malo muka na početku, isplati se kasnije. Ja znam šta sam sa dojenjem izgubila. Takva bliskost se ne može uporediti ni sa čim drugim na ovom svetu.